Tijekom kasnog srednjeg vijeka, u vrijeme gradnje katedrale, Šibenik se suočavao s ozbiljnim nestašicama pitke vode. Glavna cisterna na katedralnom trgu nije bila dovoljna za potrebe građana. Stoga je šibenska općina kupila zemljište od dominikanaca uz same gradske bedeme i 1446. godine sklopila ugovor s poznatim graditeljem cisterni, majstorom Jakovom Correrom iz Apulije, kojeg su, mameći ga povoljnim uvjetima, preoteli Korčulanima kojima je gradio katedralu. To nam dokazuje koliko je u tom trenutku osiguravanje zaliha pitke vode bilo prioritet. Glavni nadzor nad gradnjom ove zahtjevne strukture koja je morala izdržati ogroman pritisak vode povjeren je nikome drugome nego velikom Jurju Dalmatincu. Budući da Jakov Correr nije bio klesar, ukrašavanje bunarskih kruna prepušteno je majstorima Marku Petrovu i Jurju Mihajlovu. Na njima su isklesani likovi krilatog lava sv. Marka – zaštitnika Venecije, sv. Mihovila - zaštitnika Šibenika te grbovi šibenskih kneževa Valaressa i Marcella.

Ako šećući ovim trgom pažljivo pogledate detalje, između redova opeke primijetit ćete kamene ploče s blagim nagibima koji su svaku kap kišnice usmjeravali prema kamenim slivnicima. Tek nakon što bi voda prošla ispod, kroz filtar od oblutaka, šljunka i pijeska, potpuno bistra i pročišćena dolazila je do samog dna cisterne spremna za piće iz jedne od četiri ukrašene bunarske krune. Koliko je voda u to vrijeme bila rijetka i dragocjena svjedoče i isklesani procjepi oko kruna kroz koje se svaka kap pri vađenju slučajno prolivene vode ponovno vraćala u tamu cisterne – cijeli se sustav temeljio na štednji tekućine koja znači život.

‍

‍

Dno cisterne niže je od razine mora, a kapacitet joj je bio 28 000 barila vode. Budući da taj broj suvremenom čovjeku ne govori mnogo, možemo ga slikovito prevesti u dva olimpijska bazena, 89 000 velikih bačvi od 50 litara poredanih jedna uz drugu, 22 milijuna čaša vode od dva decilitra ili zapremninu 726 vatrogasnih kanadera. S obzirom na to da je sredinom 15. stoljeća unutar gradskih bedema živjelo oko pet do šest tisuća stanovnika, ova je cisterna svakom kućanstvu osiguravala tisuće spasonosnih litara zalihe, jamčeći preživljavanje tijekom višemjesečnih ljetnih suša i potencijalnih neprijateljskih opsada. No, samo ako je bilo kiše – za što se moglo jedino pomoliti Bogu. Iako nedostatna unatoč svojoj veličini, cisterna je bila u funkciji sve do 1879. godine, kada je u Šibeniku prvi put potekla voda iz Krke zahvaljujući izgradnji suvremenog vodovodnog sustava.

Danas ovaj trg kao svoju ljetnu terasu koristi ugledni nositelj Michelinove zvjezdice - restoran Pelegrini koji se smjestio u obližnjoj palači Pelegrini-Tambača. Upravo u toj kući nekada je živjela slavna šibenska obitelj Tambača, veleposjednici i čuvari dalmatinske vinske baštine. Oni su u svojim konobama njegovali ponos ovog kraja – mitsku šibensku maraštinu čije se grožđe sušilo upravo na Trgu četiri bunara. Danas chef Rudolf Štefan nastavlja tu tradiciju na sasvim drugačiji način, pretvarajući lokalne namirnice i autohtona vina u vrhunsku gastronomsku umjetnost u povijesnom ambijentu.

‍

‍

Unutrašnjost cisterne, nekad mračna, hladna i puna vode, danas je dom kultnom klubu Azimut, pokretaču suvremene šibenske kulturne scene. Kroz djelovanje udruge Kolektiv4B, brojne koncerte, predavanja, izložbe, festivale i kvizaške večeri Azimut je udahnuo novi život ovom prostoru – sada nepresušnoj cisterni kreativnosti.