Koliko je to postalo dio šibenskog identiteta, te se uvijek rado i s ponosom ističe, svjedoči nam i spomenik kralju Petru Krešimiru IV. kojeg su Šibenčani podigli u novije vrijeme. Nalazi se na najnižem dijelu Perivoja Roberta Visianija s pogledom na more.

Što se porijekla Krešimirovog grada tiče, on za razliku od većine gradova na hrvatskoj obali nema ilirske, grčke ili rimske korijene – podigli su ga Hrvati u ranom srednjem vijeku, te se stoga smatra najznačajnijim većim gradom izvorno hrvatskog porijekla na našoj obali. Vidljivo je to i iz same mreže njegovih ulica, koje nemaju pravilnu strukturu kao ulice rimskih gradova, već  svoju vlastitu logiku – nastale su prilagođavajući se konfiguraciji terena na strmoj stini. Ubrzo je Šibenik od predgrađa pod tvrđavom sv. Mihovila postao najveći grad u Dalmaciji (a Šibenčani će reći i najljepši). 

Legenda, pak, postanak Šibenika veže uz gusare kojima je visoka litica na kojoj je sagrađena tvrđava sv. Mihovila bila idealno uporište za nadzor okolnog akvatorija i vrebanje brodova vrijednih orobljavanja. No, u ovoj legendi ima i povijesne istine jer su se Šibenčani u razvijenom srednjem vijeku zaista bavili gusarenjem kao, u to vrijeme, skoro legitimnom djelatnošću. U svojim gusarskim pohodima nekoliko su se puta zamjerili čak i Papi zarobivši brodove s njemu dragocjenim ljudima i teretom. Upravo u tom prkosu, koji nije ustuknuo ni pred samim Vatikanom, naziru se korijeni današnjeg šibenskog mentaliteta. Taj povijesni dišpet i beskompromisni karakter preživjeli su stoljeća, pretvorivši nekadašnju gusarsku odvažnost u današnji prkos grada koji se ne boji biti svoj dok ponosno čuva svoju baštinu.