Tijekom bogate povijesti Šibenika u njemu su se rađali, u njemu živjeli, stvarali i umirali, ali i iz njega u svijet odlazili brojni velikani. Nekima od njih čak nije ni potrebno spomenuti prezime već samo ime – svi na prvu i bez sumnje znaju tko je Faust, Arsen, Vice, Mišo, Dražen. No, tu su, zajedno s njima, i ostali:

POVIJESNE LIČNOSTI

Nikola Tavelić (oko 1340. – 1391.) franjevac, misionar i kršćanski mučenik potekao iz šibenske plemićke obitelji. Nakon dvanaest godina koje je proveo kao misionar u Bosni, odlazi u Svetu zemlju, gdje je u Jeruzalemu, zajedno s trojicom subraće, podnio mučeničku smrt. Prvi je hrvatski svetac - svetim ga je proglasio papa Pavao VI. 1970. godine. Svetac je zaštitnik hrvatskoga naroda, a Nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića nalazi se u Šibeniku u crkvi sv. Frane. Njegov se blagdan svečano slavi 14. studenoga.

Juraj Dalmatinac (oko 1410. – 1473./75.) kipar i graditelj rođen u Zadru, protomajstor katedrale sv. Jakova. Kiparstvo je izučio u Veneciji, a njegovo bogato stvaralaštvo obuhvaća radove u Šibeniku, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Pagu te Anconi. Svojim mješovitim gotičko-renesansnim stilom obilježio je umjetnost Dalmacije u drugoj polovici 15. stoljeća, a ujedno je bio prvi koji je donio renesansu na ovu stranu Jadrana. Njegovo remek-djelo u Šibeniku krstionica je u katedrali, kao i znameniti friz sa 71 ljudskom i 3 lavlje glave, a na katedrali je ostavio i svoj potpis. Obiteljska mu se kuća nalazi u blizini katedrale u ulici koja je ponijela njegovo ime. Ispred same katedrale postavljen je kip Jurja Dalmatinca, djelo velikog Ivana Meštrovića.

Nikola Firentinac (? – 1507.) renesansni kipar i graditelj koji je u Šibeniku djelovao preko trideset godina. Godine 1475. preuzeo je ulogu protomajstora šibenske katedrale, naslijedivši na tom mjestu slavnog Jurja Dalmatinca. Unijevši u projekt čistu toskansku renesansu koju je donio s izvora, Nikola Firentinac postigao je svoj najveći graditeljski trijumf u genijalnoj konstrukciji krova i kupole katedrale, koji su izvedeni bez žbuke i veziva – isključivo montažnom tehnikom masivnih kamenih ploča koje se savršeno umeću jedna u drugu. Iako ga tradicija smatra talijanskim umjetnikom, suvremena istraživanja zadarskog profesora dr. Emila Hilje iznose revolucionarnu tezu o njegovu domaćem, hrvatskom podrijetlu, identificirajući ga kao sina domaćeg majstora Ivana Kokarića koji je u Šibeniku djelovao znatno ranije nego što se mislilo.

Juraj Šižgorić (oko 1445. – 1509.) humanistički pjesnik i povjesničar rođen u Šibeniku. Začetnik je šibenskog humanističkog kruga i autor prve hrvatske tiskane pjesničke zbirke Tri elegije i knjiga pjesama. U duhu humanizma pisao je na latinskom jeziku. Njegov traktat O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku prvo je djelo o povijesti grada Šibenika. Šibenska gradska knjižnica nosi njegovo ime, kao i osnovna škola na Baldekinu.

Antun Vrančić (1504. – 1573.) istaknuti je hrvatski crkveni prelat, diplomat i pisac, te jedna od najvažnijih humanističkih ličnosti koje je dala Hrvatska. Rođen je u Šibeniku, no većinu života proveo je u Ugarskoj i na kraljevskim dvorovima, ostvarivši impresivnu diplomatsku karijeru u službi prvo Ivana Zapolje, posljednjeg ugarskog kralja, a zatim Habsburgovaca. Vrhunac njegova crkvenog uspona bili su naslovi ostrogonskog nadbiskupa i primasa Ugarske, uključujući i njegovu svjetovnu namjesničku funkciju. Kao svestran intelektualac i pjesnik latinist, dopisivao se s najvećim umovima svog doba. U arheologiji je ostao zapamćen po pronalasku i prepisivanju djela Res gestae divi Augusti (Djela božanskoga Augusta), poznatog kao Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyranum) 1555. godine za vrijeme diplomatske misije kod Sulejmana Veličanstvenog. Njegovo ime danas s ponosom nosi šibenska gimnazija.

Julije Skjavetić (rođen u Šibeniku 1520-ih ili 1530-ih godina) skladatelj i glazbenik, djelovao sredinom 16. stoljeća, smatra se najboljim hrvatskim renesansnim autorom. Sva svoja djela tiskao je u Veneciji, a njegov opus od 47 sačuvanih skladbi obuhvaća svjetovne madrigale te crkvene motete. Njegov vrhunski motet Oče naš (Pater noster) smatra se jednim od najvrjednijih ostvarenja hrvatske duhovne glazbene baštine toga razdoblja.

Horazije Fortezza (oko 1530. – 1596.) jedan je od najvećih zlatara, gravera i minijaturista na cijelom Jadranu. Radio je i u bakru i mjedi. Rođen je u Šibeniku, u čijoj je povijesnoj jezgri imao zlatarsku radionicu, a jedni od glavnih naručitelja bile su mu šibenske bratovštine. Njegova najpoznatija djela su bogato ukrašeni mjedeni pladnjevi i vrčevi. Neki od njih se danas čuvaju u prestižnim svjetskim muzejima u Londonu, Firenci i Veneciji, kao i u rodnom mu Šibeniku.

Božo Bonifačić (Natale Bonifacio) (1538. – 1592.) istaknuti je grafičar, kartograf i graver rođen u Šibeniku. Vrhunac svoje impresivne karijere ostvario je u Veneciji i Rimu, gdje se smatra jednim od glavnih ilustratora krajem 16. stoljeća. Njegove detaljne geografske karte, vedute gradova te slavni prikazi podizanja vatikanskog obeliska i danas zadivljuju povjesničare umjetnosti svojom preciznošću i ljepotom. Za Zavod sv. Jeronima u Rimu, u kojem je djelovao,  izradio je svoje najznačajnije kartografsko djelo – preglednu kartu ilirskih pokrajina, a kasnije  veliku geografsku kartu zemalja koje nastanjuju Iliri i posvetio je Faustu Vrančiću. Pred kraj života vratio se u rodni Šibenik, u kojemu je i pokopan.

Martin Kolunić Rota (oko 1540. – 1583.) vrhunski je renesansni bakrorezac i grafičar rođen u Šibeniku. Svoju impresivnu karijeru gradio je prvo u Veneciji, zatim u Beču i Pragu, gdje je postao službeni dvorski umjetnik Habsburgovaca. Poznat je po iznimnim portretima vladara i vjernim geografskim kartama, a izradio je i dva portreta u bakrorezu svoga sugrađanina Antuna Vrančića. Njegov rad spaja tehničku preciznost i talijanski umjetnički utjecaj toga doba.

Dinko Zavorović (oko 1540. – 1608.) prvi hrvatski novovjekovni historiograf. Njegovo najvažnije djelo o povijesti Dalmacije De rebus Dalmaticis, napisano na latinskom jeziku, predstavlja prvi pokušaj sustavnog i kronološkog prikaza dalmatinske prošlosti. Njegovu pionirsku ulogu prepoznao je i sam Ivan Lučić, otac moderne hrvatske povijesti, koji ga je smatrao svojim prethodnikom. Zavorović je autor i prve kronike o rodnom gradu napisane na talijanskom jeziku, čime je postavio čvrste temelje za sva kasnija istraživanja. Zanimljivo je da je bio blisko povezan s drugim velikim šibenskim umovima tog doba – oženio je Klaru, sestru Fausta Vrančića.

Faust Vrančić (1551. – 1617.) izumitelj, leksikograf, povjesničar rođen u Šibeniku. Kao i stric mu Antun ostvario je karijeru na carskom dvoru, uzdignuvši se od titule carskog tajnika do carskog namjesnika za Ugarsku i Transilvaniju. Od iznimnog je značaja za povijest hrvatskog jezika jer je u svom Rječniku pet najuglednijih europskih jezika, uz latinski, talijanski, njemački i mađarski dao i dalmatinski tj. hrvatski i time nam u nasljeđe ostavio prvi rječnik našeg jezika. U svojoj knjizi izuma Machinae novae dao je 56 izuma, među kojima su najznačajniji prvi funkcionalni padobran, prva ideja ovješenog i metalnog mosta, prvi prikaz amortizera za kočije i čak osamnaest različitih vrsta mlinova. Umro je u Veneciji, a po oporučnoj želji pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću pokraj koje je otvoren memorijalni centar njemu u čast. Njegova tiskana djela možete vidjeti u Muzeju grada Šibenika, dok se obiteljska kuća Vrančićevih nalazi u blizini crkve sv. Frane.

Ivan Lukačić (1587. – 1648.) skladatelj, franjevac i orguljaš. Središnja je ličnost hrvatske ranobarokne glazbe i dugogodišnji kapelnik splitske katedrale. Rođen je u Šibeniku, gdje je stupio u franjevački red, a glazbeni doktorat stekao je u Rimu. Njegova zbirka duhovnih koncerata Sacrae cantiones, tiskana u Veneciji 1620. godine, jedino je njegovo sačuvano djelo i predstavlja vrhunac domaće barokne glazbene baštine. Glazbena škola u Šibeniku ponijela je njegovo ime.

Petar Nakić (1694. – 1770.) bio je ugledni hrvatski graditelj orgulja, franjevac i dijecezanski svećenik. Rođen je u selu Bulić blizu Benkovca, a u franjevačkom samostanu sv. Lovre u Šibeniku završio je studij filozofije. Nakon školovanja u Mletačkoj Republici, u Veneciji je utemeljio iznimno produktivnu radionicu koja je izgradila između 350 i 500 instrumenata diljem Italije i primorske Hrvatske, čime je postao utemeljitelj slavne mletačko-dalmatinske škole orguljarstva. Njegova genijalna zvukovna rješenja ostala su aktualna i stoljeće nakon njegove smrti. Iako je djelovao iz Venecije, Nakić je ostavio neizbrisiv trag u Šibeniku, gdje se u samostanskoj crkvi sv. Frane i danas ponosno čuva i svira njegovo povijesno remek-djelo iz 1762. godine. Zbog najvećeg broja sačuvanih povijesnih orgulja, ne samo Nakićevih, Šibenik je desetljećima dom Orguljaške ljetne škole kroz koju duh slavnog graditelja orgulja i dalje živi.

Nikola Tommaseo (1802. – 1874.) književnik, pjesnik, filozof, jezikoslovac i političar rođen u Šibeniku u uglednoj trgovačkoj obitelji. Smatra ga se ocem suvremenog talijanskog jezika zbog njegovog opsežnog rada na više rječnika talijanskog jezika. Pisao je na talijanskom i hrvatskom jeziku, a njegovo ključno djelo na materinskom jeziku, zbirka Iskrice, postalo je jednim od najvažnijih simbola hrvatskoga narodnog preporoda s kultnim motom: "Puk nam je otac a zemlja majka naša". Zbog svojih liberalnih političkih stavova i sudjelovanja u mletačkoj revoluciji proveo je godine u progonstvu, a potkraj života je potpuno oslijepio, no nastavio je neumorno diktirati svoja djela. Zagovarao je autonomiju Dalmacije u okviru Austro-Ugarske što je kasnije bilo politički zloupotrebljeno, prvo od iredentista, a kasnije i fašista. Njegov brončani spomenik, otkriven 1896. godine, nekada je dominirao šibenskim Đardinom, no uklonjen je krajem Drugog svjetskog rata. Danas njegovo ime nosi trg ispred crkve sv. Frane na kojem se nalazi i njegova rodna kuća.

Roberto Visiani (1800. – 1878.) svjetski je priznati botaničar, prirodoslovac i liječnik rođen u Šibeniku. Nakon što je u mladosti radio kao liječnik u Dalmaciji, vrhunac svoje znanstvene karijere ostvario je na Sveučilištu u Padovi, gdje je desetljećima djelovao kao profesor botanike i ugledni upravitelj tamošnjeg poznatog Botaničkog vrta za kojeg je dokazao da je najstariji na svijetu. Njegovo životno djelo  Flora Dalmatica, prva detaljno popisuje i opisuje tisuće biljnih vrsta našeg kraja, a specifična je po tome što je Visiani uz latinske sustavno bilježio i narodne nazive biljaka. Po oporučnoj je želji, nakon smrti u Padovi, pokopan na groblju sv. Ane podno tvrđave sv. Mihovila. Danas u Šibeniku sjećanje na njega čuva spomen-ploča na rodnoj kući, Festival prirode Flora Dalmatica koji se održava u travnju, te najveća gradska zelena oaza - Perivoj Roberta Visianija.

Ana Vidović (1800. -1879.), prva dalmatinska pjesnikinja koja se priklonila Ilirskom narodnom preporodu. Rođena u Šibeniku u uglednoj obitelji, imala je podršku za svoje književno djelovanje od strane supruga Marka, a prijateljevala je s Nikolom Tommaseom. U Zori Dalmatinskoj objavljivala je pjesme, a njeno najpoznatije djelo je Anka i Stanko, legenda spjevana u desetercu koja pjeva o nesretnoj ljubavi. Ana i Marko Vidović, također književnik, imaju ulicu u šibenskom Varošu, dok im se obiteljska kuća nalazi u neposrednoj blizini katedrale.

Ester Mazzoleni (1883. – 1982.) jedna od najvećih opernih diva prve polovice 20. stoljeća, kraljica bel canta, rođena u uglednoj šibenskoj obitelji po kojoj je šibensko kazalište jedno vrijeme nosilo ime. Svojim moćnim sopranom osvajala je pozornice diljem svijeta, uključujući Milansku Scalu. Nastupati je počela još u šibenskom kazalištu, no njena prva ljubav bila je slikarstvo kojeg je namjeravala studirati. Slučajan susret s upraviteljem Teatra Costanzi u Rimu 1906. godine donio joj je poziv na audiciju te je iste godine debitirala  kao Leonora u Trubaduru. Prva je utjelovila naslovnu ulogu u Cherubinijevoj operi Medeja gdje je svojom snažnom dramskom izvedbom postavila je standarde za tu ulogu koje su kasnije slijedile generacije opernih diva, kao što je postavila standarde i za Normu te Juliju u Vestalki sve do pojave dostojne nasljednice u vidu Marie Callas. Ušla je u povijest kao prva operna pjevačica koja je nastupila na najvećoj i najprestižnijoj otvorenoj opernoj pozornici na svijetu - Areni u Veroni, gdje je pjevala Aidu. Na otoku Zlarinu sagradila je vilu koja je nosila njeno ime, a danas je u vlasništvu obitelji poznatog Anthonyja Maglice.

Ante Šupuk (1838. – 1904.) legendarni prvi šibenski načelnik općine iz redova Narodne stranke, zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru, zastupnik Šibenika i Zadra u Zastupničkom domu Carevinskoga vijeća u Beču. Njegovim dolaskom na vlast konačno je uveden hrvatski jezik kao službeni nakon duge dominacije talijanskog jezika. Zaslužan je za uvođenje Šibenika u moderno doba spajanjem Šibenika na prugu Siverić–Split 1877. godine, što je omogućilo izvoz ugljena i procvat gospodarstva te izgradnju vodoopskrbnog sistema kojim je grad dobio pitku vodu s Krke. Za njegova mandata popločane su gradske ulice, otvorena moderna bolnica paviljonskog tipa, zgrade suda i pošte. Vrhunac njegovih načelničkih i poduzetničkih postignuća bila je izgradnja hidroelektrane na Krki, gdje je zajedno s inženjerom Vjekoslavom Meichsnerom realizirao prvi cjeloviti sustav proizvodnje, prijenosa i distribucije izmjenične dvofazne struje te 28. kolovoza 1895. godine osvijetlio Šibenik.

Vjekoslav pl. Meichsner (1847. – 1916.)  inženjer, arhitekt i šibenski gradski nadmjernik, bio je tehnički mozak modernizacije grada te ključni projektant i partner Ante Šupuka. Prije dolaska u Šibenik sudjelovao je u trasiranju zahtjevnih željezničkih pravaca, a potom je izravno vodio građevinske radove na spajanju Šibenika na prugu Siverić-Split 1877. godine, što je bio temelj gospodarskog uzleta Šibenika i regije. Kao šef gradskih komunalnih poslova, Meichsner je inženjerski osmislio i nadgledao izgradnju modernog vodoopskrbnog sustava 1879. godine, uvođenje kanalizacije, popločavanje ulica te podizanje ključnih javnih zgrada. Vrhunac njegovih stručnih i poduzetničkih postignuća bila je izgradnja hidroelektrane na Krki. Naime, s Antom Šupukom osnovao je zajedničku tvrtku, izradio kompletne nacrte i realizirao prvi cjeloviti sustav proizvodnje, dalekovodnog prijenosa i distribucije izmjenične dvofazne struje koji je 28. kolovoza 1895. godine osvijetlio Šibenik. Vila koju je sagradio za svoju obitelj bila je dispečerski centar i jedna od prvih elekrificiranih kuća u Šibeniku. Kolokvijalno je poznata kao Vila Pasini - po kasnijem vlasniku, a danas se u njoj nalazi caffe bar Moderato.