Prvi pisani spomen vodenica na Skradinskom buku datira iz1251. godine, u dokumentu kralja Bele IV. o razgraničenju Šibenika i Trogira. Tijekom 14. i 15. stoljeća ovi su mlinovi dobili strateški značaj za cijelu istočnu obalu Jadrana, jer su usluge mljevenja ovdje koristili gradovi od Istre do Dubrovnika. Današnji kompleksi uglavnom su podignuti na mjestima starijih mliništa, a njihova ruralna arhitektura upućuje na razdoblje nakon prestanka osmanske ugroze, točnije na 17. i početak 18. stoljeća.

‍

‍

Građevine su podignute od tvrdog kamena i sedre, povezanih mješavinom vapna i pijeska. Konstrukcija krovišta i međukatni dijelovi izrađeni su od drva, dok je nekadašnji pokrov od kamenih ploča zamijenjen kupom kanalicom. Pristupni putovi i danas su popločeni kamenom, a tlocrtna situacija s kraja 19. stoljeća, zabilježena u austrougarskom katastru, omogućuje preciznu identifikaciju pojedinih sklopova i njihovih naziva.

‍

‍

Jedan od značajnijih sklopova je "Gornja kuća", koja obuhvaća mlin, kuhinju, mlinarev stan i gospodarske objekte. U prizemlju se nalazi šest obnovljenih mlinskih kola s pogonskim mehanizmom, dok je kat, nekadašnji stambeni prostor, danas preuređen u izložbeni dio. Uz mlinicu su sačuvane ustave i kanali za dovod vode, a u neposrednoj blizini nalaze se stupa za obradu sukna i koš za pranje, uklopljen u prirodnu špilju.

Kompleksi poznati kao "Živkuša" i "Kalikuša" dostupni su preko kamenog mostića s dva luka. Ove jednokatnice od kamena i sedre nekada su u prizemlju udomljavale mlinove, a na katu stanove za mlinare. Uz njih su obnovljene i vodenice "Nova kuća I" i "Nova kuća II", u kojima su danas smještene tkalačke radionice. Ovi prostori, zajedno s ostacima stupa izdubljenih u stijeni, pružaju uvid u nekadašnju industrijsku aktivnost koja je oblikovala život uz rijeku Krku.