Točno vrijeme nastanka prvih mlinova na Roškom slapu nije povijesno utvrđeno. Iako rimski natpisi s područja antičke Promone upućuju na postojanje hidrauličnih uređaja na rijekama Krki i Čikoli još u antici, arheološki ostaci mlinova iz tog razdoblja na samoj Krki do danas nisu pronađeni. Današnji kompleksi izrasli su na temeljima srednjovjekovnih mlinova, o kojima postoji tek oskudna dokumentacija, za razliku od mlinica na Skradinskom buku koje su češće bilježene u povijesnim izvorima.

‍

‍

Povijest vodenica na Roškom slapu obilježena je promjenama vlasništva i strateškim interesima. Poznato je da su dio mlinova posjedovali visovački franjevci sve do početka 16. stoljeća, kada ovo područje potpada pod osmansku vlast. Turci su preuzeli kontrolu nad vodenicama radi opskrbe svoje vojske brašnom, a u njihovom su posjedu ostale do kraja 17. stoljeća. Nakon izgona Osmanlija, upravljanje ovim prostorom i njegovim resursima preuzela je Mletačka Republika.

‍

‍

Moderno doba donijelo je nove izazove za rad vodenica. Izgradnja hidroelektrane 1909. godine, koju je podiglo društvo za iskorištavanje ugljena iz Siverića, izravno je utjecala na dotok vode i rad dotadašnjih hidrauličnih uređaja. Unatoč tim promjenama, vodenice su opstale kao dio lokalnog identiteta, a danas nose imena svojih nekadašnjih i sadašnjih vlasnika, poput mlinica Kulušić/Marasović, Samodol/Skelin, Jović ili Šosterine mlinice.

‍

‍

Danas ove građevine služe kao uvid u tradicijski način života i rada u dalmatinskom zaleđu. One nisu samo gospodarski objekti, već i dio kulturne baštine Nacionalnog parka Krka koji posjetiteljima omogućuje razumijevanje suživota čovjeka i rijeke. Očuvana arhitektura mlinica, građena u skladu s prirodnim okruženjem, i dalje podsjeća na važnost mlinarstva koje je stoljećima bilo temelj opstanka na ovom području.